Ne-reforma zdravstvenog sustava, koju nam pod krinkom prijedloga novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti podvaljuju ministar zdravstva Vili Beroš i premijer Andrej Plenković ne dotiče, a kamoli da rješava, nijedan od ključnih problema hrvatskog zdravstva: ni primarnu zdravstvenu zaštitu, ni upravljanje cjelokupnim sustavom, ni financiranje sustava, poručili su danas saborski zastupnici platforme Možemo u Hrvatskom saboru, Ivana Kekin i Damir Bakić. 

“Primarna mora postati primarna, nakon 30 godina devastacije u režiji HDZ-a. Primarna zdravstvena zaštita ključan preduvjet učinkovitog zdravstvenog sustava, a dobro educirani, iskusni i motivirani liječnici obiteljske medicine najbolja su zaštita od preopterećivanja sustava nepotrebnim specijalističkim pregledima i dijagnostičkim pretragama. Najbolji su lijek za sprječavanje lista čekanja, najvažniji u prevenciji i očuvanju zdravlja”, istaknula je Kekin, koja je u nastavku dijagnosticirala boljke primarne zdravstvene zaštite.

Primarna zdravstvena zaštite je, iznosi Kekin, dramatično podfinancirana u odnosu na bolnički zdravstveni sustav i posljedično kadrovski devastirana: “U Hrvatskoj imamo tek 2.193 liječnika koji obavljaju posao obiteljskog liječnika, od čega ih je čak 780 starije od 60 godina, što znači da ih 36 posto u sljedećih pet godina odlazi u mirovinu. Istodobno, svega 292 osobe su trenutno na specijalizaciji iz obiteljske medicine koja traje pet godina”

“Ministar Beroš se hvali da raspisuje velik broj specijalizacija za primarnu zdravstvenu zaštitu, no zaboravlja pritom reći da mu se ta ista mjesta ne popunjavaju ni u Zagrebu, ni u Zagrebačkoj županiji, pa se valja zapitati što se događa u manjim i od Zagreba udaljenijim dijelovima Hrvatske. Desetljeća zanemarivanja i podrivanja temelja dovela su do toga da su ta mjesta posve neatraktivna”, podsjeća zastupnica. 

Liječnici u primarnoj imaju osjetno manja primanja u odnosu na bolničke, a podređeni su im i u pogledu napredovanja, pa tako temeljni dio zdravstvenog sustava ima i daleko lošiju karijernu perspektivu. Da ministar Beroš samo nastavlja s politikama zanemarivanja i daljnjeg urušavanja primarne zdravstvene zaštite već su upozorile i krovne udruge obiteljskih liječnika. 

Da bi se zaustavilo urušavanje primarne zdravstvene zaštite, predlaže Kekin, nužno je pod hitno, na svaki način, vrijednosno i financijski reafirmirati rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

“Odgovoran bi ministar, što Vili Beroš svakako nije, našao način da  sustav stimulira mlade liječnike da se odluče za specijalizaciju u primarnoj. Financijski, dizanjem koeficijenta čak i iznad onog bolničkih liječnika, a dodatno i stimulirati odlazak na radna mjesta u manjim sredinama. Važno je da taj oblik stimulacije bude financiran iz središnjeg proračuna, prema potrebama populacije, a ne da taj teret ostane na jedinicama lokalne samouprave, čime se dodatno produbljuju razlike između bogatih i siromašnih jedinica lokalne samouprave. 

Nadalje, nužno je uspostaviti sustav kontrole kvalitete usavršavanja. 

“Konačno, liječnike primarne zdravstvene zaštite  mora se vratiti na centralnu poziciju koordinacije liječenja. koja im u skrbi za pacijenta i pripada. Liječnik obiteljske medicine mora moći komunicirati zdravstveno stanje svog pacijenta sa specijalistima kod kojih ga je uputio na pretrage, a ne biti puki skretničar koji izvršava preporuke specijalista od kojih mnogi te pacijente vide tek jednom u životu. 

Osnažimo li tako liječnike obiteljske medicine, obnovimo li ih kadrovski, smanjimo opterećenje za 40 posto liječnika koji imaju više od preporučenih 1.700 pacijenata, oni će se moći adekvatno posvetiti svojim pacijentima, jačati prevenciju i odaziv na programe ranog otkrivanja bolesti, što će poboljšati ishode i smanjiti troškove liječenja”, poručuje. 

Stranka bira put, podsjetila je Kekin na riječi ministra Beroša upućene stranačkoj kolegici i podsjetila da su na čelu čak 75 posto hrvatskih bolnica članovi HDZ-a, što je jasan, bjelodan dokaz koliko je stranačka pripadnost važna za karijerno napredovanje u zdravstvu po mjeri HDZ-a.   

HDZ-ova negativna selekcija je u šest godina mandata Andreja Plenkovića iz Hrvatske protjerala čak 600 liječnika, a u sustavu cvjetaju korupcija i sukob interesa, što pacijenti osjećaju kroz jačanje privatnog zdravstva na račun javnog, kažu zastupnici Možemo. 

Sve navedeno, od zanemarivanja i uništavanja primarne zdravstvene zaštite, potpunog zapostavljanja prevencije i neadekvatnog provođenja programa rane detekcije karcinoma pa sve do legalizirane korupcije u zdravstvu kroz sukob interesa kojeg nitko ne deklarira dovelo je do situacije u kojoj su primjerice izdvajanja hrvatskih poreznih obveznika za lijekove koje se koristi u liječenju malignih bolesti u zadnjih 10 godina porasla šest puta – sa 600 milijuna na 3,4 milijarde kuna. Hrvatski porezni obveznici izdvajaju čak 11 posto više sredstava za onkološke lijekove nego građani EU, a istovremeno, po stopi smrtnosti od raka Hrvatska je na drugom mjestu i ti isti porezni obveznici žive u prosjeku tri godine kraće od prosjeka, upozoravaju u Možemo!

Istodobno, liste čekanja rastu, a ministar ih misli riješiti tako da plati privatnom sektoru da obavi navedene preglede i pretrage. 

Na taj način, mnogi šefovi klinika i zavoda koji rade i u privatnom sektoru,  visoko su motivirani da pacijente pošalju u privatne poliklinike. Tako one više zarađuju, a njih bolje plaćaju

Ministar Beroš tako dodatno akcelerira privatizaciju zdravstvenog sustava, aktivno potičući odljev novca i ljudi u privatni sektor. 

“Da je imao zrnce hrabrosti, Beroš ne bi odustao od prvog prijedloga, prema kojem šefovi zavoda i klinika ne bi mogli raditi privatno. Da je riječ o reformi, Beroš bi inzistirao na deklariranju sukoba interesa i transparentnom prikazu svih donacija farmaceutskih kompanija pojedinim liječnicima i  jasno bi zabranio da osobe koje primaju honorare  farmaceutskih firmi sugeriraju i određuju koji lijekovi idu na liste HZZO, gdje lijekove plaćaju svi građani”, rekla je Kekin. 

“Ove zakonske izmjene uopće se ne dotiču problema financiranja zdravstva, ne nude potrebne izmjene modela financiranja i zato nismo ni korak bliže financijskoj konsolidaciji, a kamoli izgradnji financijski održivog i učinkovitog sustava”, što je treći argument u prilog dijagnozi da je riječ o nereformi, ocijenio je Damir Bakić.

Podsjetio je kako su hrvatski građani od 1994. do 2021. platili čak 28 sanacija zdravstva, vrijednih preko 25 milijardi kuna, odnosno 3,32 milijarde eura. Na kraju prošle, 2022. i dalje je ukupni dug zdravstva veći od deset milijardi kuna: bolnice i HZZO duguju ljekarnama i veledrogerijama 600.000.000 eura, a bolnice duguju HZZO-u 700.000.000 eura.

Bolnički sustav iz dva razloga dug generira već godinama, pojašnjava Bakić. “Prvo, bolnice se financiraju na temelju maksimalnih iznosa sredstava za provođenje dijagnostičko terapijskih postupaka (tzv. limita), ali ne na temelju stvarnih potreba nego nekom inverznom računicom koja bi u zbroju trebala svakoj bolnici pokriti troškove koji su u velikoj mjeri zadani. U praksi to dovodi do prekomjernog, gotovo frenetičnog fakturiranja, do provođenja i multipliciranja neučinkovitih terapijskih postupaka, do nepotrebnih učestalih pretraga jednih te istih pacijenata, do mnogih nepotrebnih dana bolničkog liječenja … sve zbog potrebe da se ispostavljenim fakturama HZZO-u “poravnaju računi”. U protivnom, računat će se da je bolnica HZZO-u dužna. Istovremeno, nitko – mislim, sistemski nitko – ne pita za kontrolu kvalitete i ishode liječenja.

Drugi je razlog sistemsko perpetuiranje duga ljekarnama i veledrogerijama. Mi te dugove ipak na kraju platimo s golemim zateznim kamatama, koje su ionako već odavno uračunate u cijenu. Izgleda kao da je sustav svjesno tako posložen. Ravnatelji kasne s plaćanjem lijekova jer novac koji dobivaju na mjesečnoj bazi nije dostatan za redovito poslovanje. 

Lijekovi se u bolnicama nabavljaju skupo i neracionalno, najčešće i bez stvarne odgovornosti. To pokazuje činjenica da se zastupljenost generičkih lijekova u našim bolnicama ne povećava. Lijekovi se nabavljaju i ekscesivno: mi u zdravstvu trošimo postotno najviše u EU na farmakološko liječenje: čak 28,5 posto, čak 10 postotnih poena više od prosjeka EU. Istina, dio tih neracionalnosti svakako se može pripisati i podbačaju u prevenciji, kao i potkapacitiranosti javne nabave u našim bolnicama.

Ništa od toga nije adresirano ovim zakonskim izmjenama i zato će nam biti ne bolje, nego lošije.

Bakić zato poručuje kako je nužno prijeći na novi model financiranja bolnica po načelu programskog ugovaranja utemeljenog na stvarnim potrebama društva. Na model koji, na primjer, neće destimulirati brigu o mentalnom zdravlju mladih jer to podrazumijeva dijagnostičko terapijske postupke čije fakturiranje nije “isplativo”. 

Konačno je potrebno uvesti model plaćanja temeljen na  kontroli kvalitete i objektivnim, mjerljivih ishodima liječenja. Takav sustav će  moći prepoznavati i sistemski nagrađivati one liječnike i timove koji su smanjili liste čekanja i čiji rezultati su izvrsni po objektivnim mjerilima, kao i ravnatelje koji odgovorno upravljaju. 

Umjesto toga, i ovaj prijedlog Zakona nastavlja s praksom da ravnatelji budu de facto kažnjavani jer pri sanacijama njihove ustanove najmanje trebaju, pa onda i najmanje dobiju.

Na kraju, potrebno bi bilo i urediti sustav nabavke lijekova, ponovno uvesti centraliziranu javnu nabavu za lijekove, usluge i robe koje nabavljaju zdravstvene ustanove, zapriječiti sukobe interesa pri sastavljanju lista lijekova i prekinuti s praksom nedoličnog djelovanja farmaceutske industrije u hrvatskim bolnicama.

S HDZ-om na vlasti, to nikad neće biti učinjeno.