“Danas ne govorimo o nekom birokratskom propustu. Govorimo o godinama dokumentiranog nečinjenja Vlade pred poznatom opasnošću, govorimo o Vladi i resornom ministarstvu koji su tu opasnost imali obvezu spriječiti, a nisu.

Ilegalno odlaganje otpada na PPK Velebit počelo je 2021. Već 2022. građani i inicijativa “Gospić je naš dom” počinju prijavljivati MUP-u, Državnom inspektoratu, Gradu i Županiji — a Državni inspektorat u sljedećim godinama provodi dvadeset i jedan nadzor koji, kako sam DIRH kasnije pisano priznaje, potvrđuje prisutnost opasnog otpada. Unatoč tome, dozvola se obnavlja i produljuje, sve do uhićenja u veljači 2025. i vještačenja koje otkriva pravi razmjer: desetke tisuća tona opasnog otpada, teški metali, PFAS u podzemnim vodama, gotovo 18 tisuća četvornih metara nepovratno uništenog staništa.

Dvadeset i jedan nadzor. Tri godine. Dakle, nema nedostatka informacija — postoji samo nedostatak djelovanja. 

Vlada jest znala. Vlada nije djelovala. Tri godine.

Temeljna zadaća Vlade i resornog ministarstva nije samo upravljanje posljedicama katastrofe — nego, prije svega, sprječavanje da građani uopće budu izloženi trovanju tla, vode i zraka. U tome se ovdje potpuno zakazalo. Zakon je dao sve ovlasti da se po članku 10. stavcima 6 i 7. Zakona o zaštiti okoliša odmah obustavi svaka opasna djelatnost i ne smiju se odgađati nužne zaštitne mjere. Umjesto toga, dozvola se obnavljala dok je opasnost već bila dokumentirana. To nije nedostatak zakonskog temelja. To je ili potpuno neznanje ili politička odluka da se ne zaustavi zločin — a građani Like će to plaćati svojim zdravljem.

Ekotoksikolog prof. dr. sc. Branimir K. Hackenberger upozorava da to što izmjerene vrijednosti trenutno zadovoljavaju propisane granice ne znači da je situacija sigurna — jer jedino ekotoksikologija, a ne sama kemijska analiza, može reći kakav učinak otpad ima na ljude i ekosustav. Predsjednik Hrvatskog geografskog društva prof. dr. sc. Nenad Buzjak upozorava da krš nema moć samopročišćavanja i da pitanje nije hoće li se onečišćenje proširiti do vodonosnika Like — pitanje je isključivo kada. Dva vrhunska stručnjaka, dvije struke, isti zaključak: čekanje je najgora moguća strategija na ovom terenu. Baš to je Vlada dopustila — tri pune godine čekanja i nečinjenja. A imala je pravne alate za žurno postupanje u Zakonu o zaštiti okoliša.

Načelo predostrožnosti postoji upravo za ovakve trenutke — rođeno je iz gorkog povijesnog iskustva azbesta, olova u benzinu i DDT-a, gdje se čekalo “znanstvenu sigurnost” dok šteta nije postala nepovratna. Zato je Načelo 15. Deklaracije iz Rija iz 1992., koju je Hrvatska prihvatila i potpisala, jasno: nedostatak pune znanstvene izvjesnosti ne smije biti izgovor za odgodu zaštite pred ozbiljnom ili nepovratnom štetom. Naš vlastiti članak 10. stavak 6. Zakona o zaštiti okoliša kaže – kada prijeti stvarna i nepopravljiva šteta za zdravlje ljudi i okoliš, ne smije se odgađati poduzimanje nužnih zaštitnih mjera, pa ni u slučaju kada ta opasnost nije u cijelosti znanstveno dokazana, a stavak 7.  ide i dalje — dovoljna je i sama pretpostavka opasnosti, ne dokaz, samo pretpostavka opasnosti, da se djelatnost obustavi.  Članak 10., stavci 6 i 7 propisuju da se mora djelovati kad postoji, citiram: „pretpostavljena vjerojatnost štetnog i trajno štetnog utjecaja na okoliš“.

U Gospiću nismo imali ni tu nižu granicu sumnje — imali smo dvadeset i jedan potvrđeni nalaz inspekcije. MUP je također, po izjavama u medijima, znao za ovaj kriminal već prije tri godine. Institucije nisu čekale zbog nedostatka informacija. Čekale su unatoč informacija. To više nije propust primjene načela predostrožnosti pred neizvjesnošću — to je ignoriranje i potpuno zanemarivanje načela predostrožnosti u Zakonu o zaštiti okoliša pred već dokazanom opasnošću. Kada država to učini, ne krši tehnički propis. Krši temeljno obećanje dano građanima: da sumnja u opasnost uvijek mora biti dovoljna za zaštitu, prije nego što je prekasno za bilo što osim istrage i računanja štete. I za to je Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem neprijeporno i bez ikakve sumnje odgovorna.

Građani Gospića, kojima se krši ustavno pravo na zdrav okoliš iz članka 3. Ustava, očekuju odgovor na jedino pitanje – kada počinje hitna, potpuna sanacija lokacije PPK Velebit — ne najava, ne natječaj, nego stvarni radovi na terenu — da se spasi što se još spasiti može?

Kriminalistička istraga traje i mora se dovršiti. Odgovorni moraju biti privedeni pravdi, što prije, ne, kao što u Hrvatskoj obično biva, da se presuda čeka deset i više godina.

Vlada i premijer Plenković moraju priznati svoju nedvojbenu i direktnu političku odgovornost i snositi posljedice te odgovornosti jer nisu postupali po Zakonu o zaštiti okoliša i primijenili načelo predostrožnosti. Nadodajem, Načelo predostrožnosti se propisuje i u Zakonu o zaštiti prirode i u Zakonu o gospodarenju otpadom. 

Sanacija mora početi odmah i to sanacija svih 37.000 tona otpada, jer svaki dan bez sanacije, nakon svega što danas znamo, više nije posljedica prošlog nedjelovanja — to je novo nedjelovanje ove Vlade, i za to također i Andrej Plenković i ova Vlada moraju snositi političku odgovornost. 

Gospić je čekao godinama da se načelo predostrožnosti primijeni na sprječavanje ekocida. Ne smije čekati više ni dan dulje na primjenu načela predostrožnosti iz članka 10., stavaka 6 i 7 Zakona o zaštiti okoliša na sanaciju.”