„Površnost Vladinog poreznog zahvata u novom poreznom paketu ogleda se najviše u nespremnosti da posegne za najučinkovitijim mjerama koje su Hrvatskoj prijeko potrebne, a koje bi omogućile stvarno porezno rasterećenje rada i to na način da se najviše rasterećuje one s najmanjim primanjima, te da se uvede progresivno oporezivanje koje bi osiguralo da oni koji zarađuju više, doprinose više. Ključno pitanje, nepravednost raspoređivanja poreznih opterećenja, Vlada ne rješava jer nema hrabrosti uvesti značajnije oporezivanje imovine i kapitala niti ukinuti porezne privilegije određenih djelatnosti poput kratkoročnog turističkog iznajmljivanja, a kako bi se demotivirala rentijerska ekonomija“, istaknuli su danas saborski zastupnici Damir Bakić i Sandra Benčić na konferenciji stranke Možemo!.

Najvažnije, ovaj porezni paket ne kompenzira gradovima gubitak od ukidanja prireza jer Vlada ovim prijedlogom nije predvidjela da gradovi mogu podići porezne stope na dohodak od imovine i kapitala, već samo na dohodak od nesamostalnog rada i samostalnih djelatnosti. Time je izravno omogućila bogatijima koji žive od kapitala i rente da plaćaju još manje davanja nego do sada, a i do sada su imali značajno niže porezne stope od onih koje plaćaju radnici. 

Taj je dio Vlada u ovoj poreznoj reformi prigodno “zaboravila” a time se ovim prijedlogom zakona izravno i bezuvjetno porezno rasterećuje one najbogatije, one koji dohodak ostvaruju od imovine i od kapitala. Istodobno, nemogućnošću nadoknade tog prihoda Grad Zagreb primjerice godišnje gubi čak oko 20 milijuna eura.

Ukidanje prireza uz mogućnost uključenja prireza u porez na dohodak a priori ne mijenja ništa suštinski u poreznom sustavu, rekao je Bakić. “Vraćanje prireza” kroz zakonom predviđeno uvećanje poreznih stopa HDZ samo želi koristiti kao populističku predizbornu fintu i predstaviti je kao nevoljkost gradova i općina da i oni daju doprinos uvećanju neto plaća. 

Suštinska porezna reforma traži da Vlada posegne za mnogo učinkovitijim, a prijeko potrebnim mjerama koje bi suštinski omogućile porezno rasterećenje rada i potrošnje (PDV).

“Prvo, to je paušalni porez na kratkoročno turističko iznajmljivanje, koji je apsurdno nizak i kreće se u rasponu od 150 do 1.500 kuna godišnje  po krevetu. Ovakav porezni tretman kratkoročnog turističkog najma je krajnje nepravedan: iznajmljivači nekretnina, odnosno oni koji se bave nekretninskim biznisom plaćaju manje poreza od učitelja ili medicinske sestre. To je prostor duboke društvene nepravde”, rekao je Bakić.

A posebno je poguban utjecaj koji sve veća ponuda privatnog smještaja ima na tržište nekretnina. Sve veća ponuda privatnog smještaja dovodi do smanjene priuštivosti stanovanja u lokalnim jedinicama koje se bave turizmom. Povećana ponuda privatnog smještaja ujedno povećava cijene nekretnina, i to ne samo u turističkim destinacijama, nego u čitavoj zemlji. Stoga, ako želimo imati priuštivo stanovanje za mlade obitelji koje će potpomoći demografskoj revitalizaciji zemlje, jedna od ključnih metoda za ostvarivanje tog cilja jest obuzdavanje daljnjeg rasta ponude privatnog smještaja koji je postao glavna ulagačka grana stranih investitora u Hrvatskoj. A jedini način na koji to učinkovito napraviti jest pravednije oporezivanje turističkog najma, odnosno stvaranje ravnoteže u oporezivanju svih dohodaka: i onog od kapitala i imovine s onima od samostalnog (obrtnici) i nesamostalnog (radnici) rada, pri čemu je uz to nužno uvesti više stopa poreza na dohodak ovisno o njegovom iznosu kako bi oni koji zarađuju malo plaćali manje poreza, a oni koji zarađuju puno plaćali više. 

Drugo, kompleksnije, ali prijeko potrebno, je uravnotežiti porezno opterećenje potrošnje, rada i imovine. Stvarna porezna reforma nemoguća je bez uvođenja poreza na vlasništvo nekretnina, a njegovo nepostajanje ima goleme šire ekonomske i društvene implikacije. Istovremeno taj bi porez trebao zamijeniti sadašnju komunalnu naknadu i porez na kuće za odmor, ali bi morao biti i socijalno osjetljiv. Nužan sastavni dio tog novog poreza bi morao biti i poseban mehanizam koji bi zaštitio najranjivije i one kojima je jedina nekretnina prostor za stanovanje.

To nije lagana zadaća, ali je nužnost koja će stati na kraj sadašnjem vrtoglavom, čak i špekulativnom rastu cijena nekretnina i koja će preusmjeriti štednju građana u produktivnije oblike.

Istovremeno, tek kad se uvede adekvatan porez na vlasništvo nekretnina koji će biti prihod lokalne samouprave, tek tada će se otvoriti prostor za stvarno, značajno i produktivno porezno rasterećenje rada.

Što se tiče povećanja osobnih odbitaka, opet će opet najviše koristi imati najbogatiji. Na primjer, prosječni radnik koji ima bruto plaću 1.500 eura i jednog uzdržavanog člana obitelji sada plaća mjesečni porez na dohodak u iznosu 87 eura. Dizanjem osobnog odbitka, porez će mu se smanjiti i prihod povećati za 15 eura. To znači da će daleko više ponovo profitirati oni s najvišim plaćama.

Dodatnu sol na istu ranu predstavlja povećanje praga za primjenu više stope poreza na dohodak. Umjesto dosadašnjih 47.780 eura ili 360.000 godišnje, sada se taj limit diže na 50.400 eura, odnosno na 380.000 kuna godišnje pa će još manje građana s visokim plaćama plaćati porez po višoj stopi. Samo po ovim dvjema osnovama, čak i uz primjenu maksimalnih stopa poreza na dohodak, jedinice lokalne samouprave će izgubiti 108 milijuna eura prihoda godišnje. Grad Zagreb sam, više od 50 milijuna eura – pola svojih redovitih mjesečnih prihoda po toj osnovi.

Kad je riječ o smanjenju mirovinskih doprinosa u prvi mirovinski stup, dio tih doprinosa sad će preuzeti državni proračun. To se odnosi samo na one radnike s mjesečnom bruto plaćom između 700 (minimalna plaća) i 1.300 eura, njima će se neto plaća ovom mjerom zaista povećati. Na primjer, radnik s bruto plaćom od 1.000 eura i jednim uzdržavanim članom obitelji sada bi bez ove mjere, a s povećanim osobnim odbitkom primao 800 eura neto (jer mu je olakšica, tj. osobni odbitak 840 eura). Sad će primati 845 eura mjesečno u kombinaciji ovih dviju mjera. 

Međutim, to otvara drugi problem – 330 milijuna eura godišnje novog deficita u proračunu HZMO-a, tj. u prvom stupu. Već danas taj proračun iznosi 7,2 milijarde eura od čega preko 40% ili 2,9 milijardi eura snosi izravno proračun, a tek nešto više od 60% pokriva se iz doprinosa. Ako se ova mjera donese, istina, to će biti na korist radnika s najnižim plaćama, ali će udio proračuna u financijskom planu HZMO-a narasti na 43% i više. Još jedan krupan korak dalje od održivosti mirovinskog sustava, korak dalje od načela uzajamnosti i korak bliže većoj ovisnosti o proračunu, a time i o dnevnoj politici. Postavlja se i legitimno pitanje je li se moglo tih 330 milijuna eura godišnje uložiti u rast svih zarađenih mirovina, od konkretno 6% posebno imajući u vidu da je velik dio mirovina u potpunosti neadekvatan za pokrivanje troškova života.