Često se čuje kako je zbog izbornog praga i D’Hondtove metode svaki glas za male stranke zapravo bačen ili, još gore, kako je svaki takav glas zapravo glas za relativne izborne pobjednike. Dovoljno često da vrijedi još jednom ponoviti: to naprosto nije točno. To je zabluda i mit. Tko god taj mit podgrijava (a velikim stankama on očito pogoduje) samo produbljuje osjećaj nemoći i rezignaciju.  

Zato nema nam druge nego da još jednom pretresemo proces pretakanja glasova u mandate. Najjednostavnije je da pogledamo primjer:  izbore u RH za Europski parlament 2014. Evo rezultata: (https://www.izbori.hr/arhiva-izbora/index.html#/app/eu-parlament-2014)

Na izborima se natjecalo 25 lista za 11 mandata. Samo prve 4 navedene liste prešle su izborni prag od 5% (postotak se računa ne od ukupnog broja birača izašlih na izbore, nego od ukupnog broja važećih listića). Stranke pod red. br. 5.-25. nisu prešle izborni prag, te su time ispale iz utrke za mandatima.  Kamo idu njihovi glasovi; njih ukupno 113.913? Jesu li ikome pripisani? Bačeni?

Ti glasovi ne idu nikamo i nisu nikome pripisani. Kako ćemo za trenutak vidjeti, ti glasovi ni na koji način ne utječu na raspodjelu mandata i potpuno je irelevantno koliko takvih glasova ima.

Ostaje pitanje jesu li ti glasovi bačeni. Nisu! Za te smo stranke glasali jer one to zaslužuju, jer su stekle naše povjerenje. Jer vjerujemo da će najbolje zastupati naše stavove.

Glasajući za stranke kojima smo poklonili povjerenje glasamo ne samo za njih, nego i za sve naše istomišljenike. Glasamo za zajedničke stavove i uvjerenja. Dijelimo li ta uvjerenja s 3 ili možda 7% sugrađana, nije najvažnije. Mnogo važnije je da im to svojim glasom kažemo. U tom smislu naš glas je sve samo ne bačen.

Sad smo spremni za raspodjelu mandata. U igri su ostale samo liste koje su prešle izborni prag i njima pripada broj mandata (od raspoloživih 11) proporcionalan njihovom broju glasova u odnosu na broj glasova svih listi koje su prešle prag. Imamo, dakle

Uočimo da je sada relevantno samo ovih 807.991 birača koji su dali glasove listama koje su prešle prag. U četvrtom stupcu su postotci u odnosu na tu cjelinu, a u posljednjem stupcu su mandati koje je svaka stranka osvojila sukladno ostvarenom postotku.

Jedini preostali problem za riješiti je mandate zaokružiti na cijele brojeve. Jer 3,76 zastupnika nije sasvim smislen rezultat.

Tak sada na scenu stupa D’Hondt. Postoje razne metode zaokruživanja: D’Hondtova, Saint-Laguëova, modificirana Saint-Laguëova, Hamiltonova …  Svaka se od tih metoda može opisati, odnosno algoritamski provesti na više načina, ali temeljnu razliku čini princip zaokruživanja na cijele brojeve.

U D’Hondtovoj metodi zaokruživanje se vrši na niže (tj. decimalni dio se naprosto zanemari), dok se u Saint-Laguëovoj metodi zaokruživanje vrši na najbliži cijeli broj.

Kod nas je u primjeni D’Hondtova metoda čije je svojstvo da zaokruživanje koje se čini u pravilu ide na korist većih stranaka, tj. relativnih izbornih pobjednika. To ima svoje dobre i loše strane, debata o tome je praktično trajna i …  o tome drugom prilikom.

Sad samo uočimo da zaokruživanje na niže koje se čini u D’Hondtovoj ima za posljedicu da je u prvom trenutku raspodijeljeno manje mandata nego što ih imamo na raspolaganju. Evo što dobivamo iz prethodne tablice kad brojeve iz njezinog posljednjeg stupca zaokružimo na niže.

Dva su mandata ostala neraspoređena i potrebna je korekcija. U stvari se radi o tome da samo treba raspodijeliti ta dva neraspoređena mandata. Ne ulazeći u tehničke detalje (oni se mogu opisati ili u terminima tzv. kvote ili u terminima najvećih kvocijenata), dobivamo sljedeći rezultat:

U posljednjem stupcu prikazan je službeni rezultat naših izbora 2014. godine. Vidi se da je D’Hondtova metoda zaista pokazala već spomenutu karakteristiku favoriziranja relativnih pobjednika. Naime, lista br. 4 je donekle kontraintuitivno ostala bez ijednog mandata, premda njezin stvarni izborni rezultat vrijedi točno 0,86 mandata.

U praksi se D’Hondtova metoda primjenjuje tako da se za svaku listu koja je prešla izborni prag izračunaju kvocijenti broja glasova s djeliteljima 1,2,3,4,5,6, …

Ako je, kao u našem primjeru, na raspolaganju 11 mandata, 11 najvećih kvocijenta određuje kojim listama ide tih 11 mandata:

Naravno, rezultat je isti; razlika je samo u tehničkoj provedbi metode (dvije gornje prikazane tehničke provedbe u biti predstavljaju Jeffersonov i D’Hondtov pristup koji su ekvivalentni).

Sad promotrimo rezultate. Grubim zaključivanjem, moglo bi se reći da su „glasovi liste br. 4 otišli k izbornim pobjednicima“ (u ovom slučaju listama br. 1 i 2.). Objektivno, to i jest zamjerka D’Hondtovoj metodi: lista koja prijeđe izborni prag može ostati bez mandata. Druga je stvar to što D’Hondtova metoda ne samo da omogućuje takve situacije, nego ih i svjesno generira.  U pozadini je težnja da se okrupni politička scena, tj. da se izbjegne veliki broj zastupljenih lista s vrlo malim brojem zastupnika.

Kako god bilo, ovaj primjer je zaista karakterističan i otvara pitanje: isplati li se glasati za listu koja će jedva proći izborni prag i onda ipak ostati bez mandata?

Isplati se! Pitanje je otprilike ekvivalentno ovom: isplati li se igrati finale svjetskog prvenstva i onda ostati bez trofeja? Ako mislite da se ne isplati, u redu; samo onda nikad nećete ni igrati u finalu, a pogotovo nikad nećete osvojiti trofej.

Jesu li glasovi za listu br. 4 bačeni? Ni približno. Lista br. 4 nije osvojila mandat, ali je osvojila znatan politički kapital (drugo je pitanje što je kasnije s tim kapitalom učinila).

Jesu li glasovi za listu br. 4 zaista otišli izbornim pobjednicima? Nisu. Stvar je u tome da je omjer glasova liste br. 1 i liste br. 4 presudio: u ovom slučaju taj je omjer veći od 6. Neznatno, ali ipak nešto veći.

Da je kojim slučajem taj omjer bio manji od 6, jedan mandat bi ipak pripao listi br. 4. Do toga je listi br. 4 nedostajalo samo 204 glasa. Svega 204 u odnosu na 63.437 registriranih glasova.

Što ako je 2014. bilo bar 204 simpatizera  liste br. 4 koji su razmišljali otprilike ovako: „nema smisla izaći na izbore, ionako će moj glas biti bačen ili će otići izbornom pobjedniku …“? Možda su čak neki od simpatizera liste br. 4 razmišljajući slično ipak izašli na izbore i onda malodušno svoj glas dali ideološki srodnoj političkoj listi br.1. Ti su onda učinili još veću štetu svojoj prvoj ljubavi, listi br. 4.

Nikad nećemo saznati koliko je bilo takvih birača. Ipak, vrijedi zapamtiti broj 204. Kad vas netko pesimistično pita zašto izaći na izbore i „baciti“ svoj glas, ne samo da znate što trebate odgovoriti, nego sad imate i argument. Argument nije apstraktna konstrukcija koja se u realnom životu ne može dogoditi; on se ovdje sastoji od točno 204 malodušne osobe.